Zamislite jednu noć, tihu i hercegovačku, kad zvijezde padaju tiše nego ikad. I zamislite da se desi čudo. Ne po pravdi ovog svijeta, već po pravdi onog iznad – gdje se duša broji, a ne novac.
Da se nekom silom, nekom voljom nebeskom, opet okupe naši najbolji. Da stanu rame uz rame, kao nekad, u dvorani gdje se lopta odbijala o sudbinu, znoj o dres, a svaka pobjeda nosila više od bodova – nosila je obraz, čast i Ljubinje.
Pogledajte taj spisak. To nije samo ekipa — to je pjesma.
Dragan Vujović, Đorđe Đurić, Milorad Kovač, Strahinja Kozić, Đorđe Knežević, Anđelko Ćuk, Ranko Pupić, Gojko i Božidar Ćuk, A onda dolaze Dangubići – Anđelko i Milenko, kao dvije strane istog kamena: čvrsti, postojani, stameni.Radoslav Brborić, Petar Turanjanin , Milan i Arsenije Mutapčija, Danilo Ružić, Radoslav Janjić, Milan Mitrinović, neke smo sigurno, ali ipak nesvjesno, preskočili.
Zamislite samo jedan trening. Jednu utakmicu. Jedan zajednički blok.
Tribine bi bile premale, a Ljubinje bi disalo jednim dahom.
To ne bi bila ekipa – to bi bila poezija sa „mikasom“, radost u dvorani, kameni stub koji prkosi vremenu.
Igrali bi za sve što danas nedostaje: za čistoću igre, za prijateljstvo, za Hercegovinu koja zna da pamti. Igrali bi za školu u kojoj su učili prva dodavanja, za trenere koji su ih učili da se ne predaju, i za djedove koji bi sa štapom dolazili ranije da zauzmu mjesto u dvorani.
Kada bi, makar na jedan dan, stali zajedno pod isti svod… samo bi nebo bilo granica.
I vjerovatno ni ono ne bi bilo dovoljno visoko.
