Na dan Preobraženja, kada Trebinje slavi svoju slavu, možda snažnije nego ikada osjetimo koliko se život mijenja.
Ljudi odlaze. Gradovi rastu. Stare kuće nestaju, nove niču. Vrijeme preobražava sve pred sobom.
Ali postoje stvari koje vrijeme ne može da odnese. Jedna od njih je očinska riječ. I jedan zlatni prsten.
Legenda, ili istorijski fakat, kaže da su postojala tri zlatna prstena sa grbom Fudbalskog kluba Leotar. Jedan je dobio Izet Šaran, drugi Ibrahim Ramić, a treći Milorad – Migo Bratić, čovjek čije je ime ostalo duboko urezano u istoriju trebinjskog fudbala.
Šta je bilo sa prva dva – danas niko pouzdano ne zna.
Ali treći je ostao.
Ne samo sačuvan – nego sačuvan u srcu jedne kćerke. Milorad Migo Bratić predao je prsten svojoj kćerki Radmili u amanet. Možda joj tada nije rekao da joj ne ostavlja samo komad zlata. Možda joj nije mogao objasniti da će jednog dana taj mali krug sa grbom Leotara postati možda i najvrjednija stvar koju ima. Jer otac ne ostavlja djeci uvijek ono što se može procijeniti. Nekada im ostavi uspomenu.
A Radmila danas zna koliko vrijedi ono što joj je otac ostavio.
„Ovo mi je uspomena na pokojnog oca, legendu Fudbalskog kluba Leotar. Čini mi se da bih sve iz kuće dala, ali ovaj prsten – ne bih.“
U toj rečenici stane cijeli jedan život.
Stane otac kojeg više nema. Stane kćerka koja ga i danas, kada pogleda svoju ruku, kao da osjeti blizinu njegovog dlana. Stane ono dječje, iskreno vjerovanje da neke stvari nikada ne mogu nestati.
Jer Radmila ne nosi prsten zato što je zlatan. Nosi ga zato što ga je nosio njen otac.
I zato što joj ga je dao.
U amanet.
Možda joj je tada izgledao kao običan porodični dar. Danas je to posljednja nit koja je spaja sa čovjekom koji joj je bio otac, oslonac, zaštita i dio svijeta koji je nekada izgledao vječan.
Kada ga pogleda, možda ne vidi zlato.
Vidi Miga.
Vidi njegov osmijeh.
Vidi dane kada je Leotar bio mlad, snažan i ponosan.
Vidi stadion, fudbalere, tribine i Trebinje kakvo je nekada bilo.
I zato ga ne bi dala.
Ni za novac.
Ni za dragocjenosti.
Znate, postoje stvari koje nemaju cijenu.
Kako prodati posljednji dodir sa ocem?
Kako zamijeniti uspomenu za bilo šta drugo?
Trebinje se danas preobražava.
I treba da se preobražava.
Grad mora da živi, da raste, da ide naprijed.
Ali u tom velikom preobražaju ostaje pitanje: šta ćemo sa onim što smo bili?
Jer ako sve novo bude važnije od svega starog, jednog dana možemo dobiti novi grad – ali izgubiti njegovu dušu.
Zato su priče poput ove dragocjene.
Jedan prsten čuva čovjeka. Jedna kćerka čuva prsten.
A kroz njih dvoje jedno vrijeme čuva samo sebe od zaborava.
I priča se ne završava sa Radmilom.
Neka bih šampionka, uspomenu na djeda čuvaju i njena djeca – Radomir i Bojana, koji su krenuli majčinim stopama.
Tako amanet putuje.
Od oca ka kćerki. Od djeda ka unucima. Iz prošlosti u budućnost.
I možda je upravo u tome prava simbolika Preobraženja.
Sve se mijenja, ali ljubav ne.
Preobražava se grad, ali ostaje sjećanje.
Odlaze ljudi, ali ostaju njihovi tragovi.
Nestaju generacije, ali njihove priče nastavljaju da žive u djeci.
A ovaj mali zlatni krug sa grbom Leotara danas je više od zlatnog prstena.
On je Migov amanet Radmili.
Njena uspomena. Njena veza sa ocem.
I možda posljednji komadić jednog Trebinja koje polako nestaje pod teretom vremena i novog preobražaja.
Dva prstena su negdje izgubljena.
Treći nije.
Jer ga jedna kćerka čuva kao da čuva svog oca.
A neke se stvari, kada su natopljene ljubavlju, ne mogu izgubiti ni kada čovjeka odavno nema.
