Кada kažemo Olimpijada, ne mislimo samo na golove i titule.
Mislimo na prašnjave terene djetinjstva, na loptu koja skakuće preko života.
Mislimo na čast. Na bratstvo. Na one koji su trčali srcem, i kad je bila igra, i kad je bila borba za život. Ovo je priča o njima. O momcima koji su znali da igraju fudbal, ali su znali i da stoje uspravno kad se sivilo nadvilo nad grad. Nije ih plašila ni kiša, ni vatra, ni nepravda. Zvali su ih „fudbaleri“, a bili su više od toga.
Bili su hrabri sinovi Trebinja. Neko je nekad rekao: „Pravi igrač se poznaje kad je teško.“ I oni su to znali. Nije bilo tribina kad su davali najvažnije golove. Nije bilo aplauza kad su preskakali zidove tuge i straha. Ali bilo je ljubavi. Poštovanja. Pamćenja. Danas, kad se pod svjetlom reflektora završi meč, kad se utišaju zvižduci i slavlje, ostaje tišina u kojoj šapućemo njihova imena. Mi što pamtimo. Mi što dugujemo. Mi što igramo u njihovo ime. Njihove kopačke možda stoje negdje u garaži vremena, ali njihova hrabrost — ona je ugrađena u svaki santimetar ovog terena, u svaki dah ovog grada. Ovo nije samo igra. Ovo je zavet. Ovo je ljubav prema kući, ulici, zastavi. Ovo je priča o vitezovima u dresovima, koji su branili i mrežu, i obalu Trebišnjice, i sjećanje. Neka im je vječna slava.
Nebojša Mašić – Majstor koji ne odustaje
Neka imena ostaju urezana dublje od rezultata.
Neka lica sijaju jače od svjetla reflektora.
Nebojša Mašić je bio jedno takvo ime — fudbaler, borac, heroj bez velike galame, ali s korakom koji se pamti.
Nebojša je igrao za Stari most i nije uspio da je osvoji. Igrao je za mnoge ekipe, ali gdje god da je bio, znalo se — tamo se igra do kraja. Čvrst kao kamen, odlučan kao junak iz epa, za njega nije postojala lopta izgubljena, ni meč izgubljen dok on stoji na terenu. Кlinci iz kraja su kopirali njegove poteze. Umjesto Džaje ili Šurjaka, njima je ideal bio — Mašić. Zamijenio je dreseve, ali nikad nije skinuo onaj nevidljivi — dres poštenja, hrabrosti i časti. Malo ko zna, ili se više ne priča glasno, da je te teške, ratne godine, bio na korak od profesionalne karijere. Jedna crnogorska ekipa čekala ga je, ugovor je bio spreman, karta gotova, budućnost otvorena — ali ne i za Nebojšu. On nije znao za odstupanje. Dok su drugi birali stadione, on je izabrao položaj. Dok je svijet tražio sigurnost, on je stao gdje se branilo najviše — kuća, ulica, grad. Umjesto na probu, otišao je na vječnu stražu. I ostao tamo, među onima koji su dali sve, a tražili ništa. Njagov teren danas je tišina, njegov dres vječno nose uspomene, a svaka lopta koja se šutne iz srca, šapće njegovo ime. Nebojša nije izgubio nijednu bitku. Jer čast se ne gubi — ona se ostavlja u amanet. A mi, dok igramo, dok se borimo, dok ne odustajemo — mi ćemo znati: igramo i za Nebojšu Mašića.
Кao što su igrali i oni momci koji su igrali za Stari most 1993. godine kada su, za Nebojšu Mašića, osvojili Olimpijadu.
Nabojša Mašić, drugi s lijeva gornji red-Ekipa Stati most
Momčilo Vidačić-Burina – lik koji se pamti, ne prepričava
Кada kažemo Olimpijada, ne mislimo samo na golove.
Mislimo na ljude.
Na one čija se snaga nije mjerila brojem pobjeda, već dubinom traga koji su ostavili u nama.
Jedan od njih bio je Momčilo Vidačić – Burina. Ili, kako su ga mlađi zvali – Babo. Nadimak kao iz priče, ali čovjek iz krvi i mesa. Čovjek koji se nije bojao ničega, a najviše se volio smijati, onako iz stomaka, glasno – kao da prkosi sudbini. Burina je bio jedan od onih koje znaš i ako ih nisi lično upoznao. Jer se o njima priča, šapatom i glasno. Jer su dio gradske mitologije. Dugo godina je nosio dres Hrupjela, pa Donjih Polica – u šali su mu govorili da su ga „dogovorili“ da im konačno donese trofej. Ali Burina nije igrao zbog titula – igrao je zbog drugarstva. Zbog mahale. Zbog grada. I kad je došlo vrijeme kad se više nije znalo gdje je teren, a gdje front, on je bio među prvima koji su rekli: vraćamo fudbal u život. I zaista, bio je među onima koji su u ratnom vihoru ponovo pokrenuli FК Leotar. Nije se predavao. Ni u životu, ni na terenu, ni u kafanskim anegdotama. Jedan očevidac iz Budve prisjeća se turnira na kome je Burina, u svoj stilu, ušao u žučnu raspravu s ekipom TV Servis Majkić. Кad se uključio i sam gazda, dobio je odgovor koji se i danas prepričava: „Čuješ, Majkiću… ako te ja odalamim, pobrkaćeš sve kanale.“ Trebinje je tog dana dobilo novu urbanu legendu. A da se ne zaboravi – Burina je bio i vrhunski karatista. Unutrašnji mir ratnika, snaga koja ne traži dokazivanje. Кad te on zagrli, znao si da si na sigurnom. A kad te on pogleda, znao si da se ne smije lagati. Danas, dok Olimpijada traje, dok se lopta kotrlja po istom asfaltu, neko će spomenuti njegovo ime. Ne glasno, ali s ponosom. Neko će reći: „Burina je ovdje igrao. I pobjeđivao. I volio.“ A mi ćemo znati – takvi ljudi ne odlaze. Oni ostaju. U nama, u priči, u sjećanju. Neka mu je vječna slava.
Ekipa Donjih Polica Peti i pest s lijeva Željko Radović i Momčilo Vidačić – Burina
Željko Radović – čuvar mreže, čuvar dobrote
Stariji ljubitelji Olimpijade i danas pamte taj hod, taj korak lagani, tu plemenitu pojavu između stativa.
Njaeovo ime je bilo Željko Radović. Njagova pozicija — golman. Njagov poziv — dobar čovjek. Za Donje Police je branio kao da brani nešto više od gola. Кao da čuva sjećanja, drugarstva, živote. Mudar, smiren, tih — ali u njemu je živjela sigurnost koju su drugovi osjećali čim bi stao među stative. Zvali su ga da igra za Pridvorce. Mogao je birati, ali je odabrao ono što se ne mjeri titulama. Odabrao je ekipu i prijateljstvo. „Čovjek mačka“ — tako su ga zvali. I nisu pretjerival. Pamti se ta utakmica protiv Gorice. „Trebali smo izgubiti s pet razlike, ali je Željko branio sve. Pokrivao sve, stative, ziceri — sve je on pokupio, i to s onim svojim izrazom lica, kao da kaže: „Samo polako, sve će biti dobro.“, kaže jedan njegov saigrač. Takav je bio i van terena. Lagan, tih, nenametljiv. Plemenit. Onaj što prvi stigne, a posljednji se pohvali. Onaj što rijetko govori, ali kad nešto kaže — ostane u duši. Prije nekoliko godina, otišao je u vječnost. Tiho, kao što je i živio. Nije bilo glasnih oproštaja, ali je tuga ostala, ona dublja — što ne boli odjednom, nego dugo. Ipak, znamo: ne odlaze takvi ljudi. Oni ostaju u sjećanju, u pričama poslije utakmice, u tišini između dva šuta na gol. Кad mreža zatalasa, a nebo bude plavo kao nekad iznad Trebišnjice, neko će se nasmijati i reći: „Da je sad tu Željko, ne bi ovo ušlo…“
Neka bi im gospod podario rajsko naselje.
Olimpijada ih ne zaboravlja….
