Sezona Košarkaškog kluba Leotar završena je, čini se, bez jasnog identiteta i bez kontinuiteta koji bi ulivao povjerenje pred naredni ciklus. Nakon relativno dobrog starta, uslijedila je loša serija. Od 14. kola i poraza protiv ABA 2 ligaša Studenta, pa sve do pobjede 28. marta u 23. kolu protiv Slavije, ekipa je više lutala nego što je rasla. Sa učinkom od 10 pobjeda i 14 poraza, te sezonom zaključenom 14. aprila, i plasmanom ni tu ni tamo, teško je govoriti o bilo kakvom rezultatskom iskoraku – prije se može reći da je ovo bila godina stagnacije.
Od nekadašnjeg izborenog plasmana u ABA 2 ligu, trebinjski premijerligaš kao da je i ove sezone živio na talasu te prošlogodišnje lijepe uspomene. Međutim, razlika između ambicije i realnosti nikada nije bila vidljivija – jer kontinuitet, sistem i jasna ideja igre ne mogu se naslijediti, oni se moraju svakodnevno graditi.
Klub je ponovo bio oslonjen na domaće, trebinjske snage, što samo po sebi nije problem, naprotiv – to je vrijednost. Ali bez jasne strategije razvoja i selekcije, taj pristup postaje ograničenje. Pokušaj da se kvalitet nadomjesti stranim igračima pretvorio se u još jednu nedovoljno uspješnu epizodu. Dolazak Amerikanaca Krisa Mura i Saviona Luisa, inspirisan prošlogodišnjim solidnim učinkom Breta Tompsona, nije donio željeni efekat. Mur je, nakon povrede, praktično nestao iz rotacije i iz Trebinja, dok je Luis imao korektne momente, ali bez trajnog uticaja na igru tima. Povreda je i njega „vratila“ u Ameriku. Epizode Džejlena Rozmonda i Samira Kinslera dodatno su ogolile isti problem – bez jasno definisanih uloga i sistema, sve se svelo na improvizaciju. Umjesto pojačanja, klub je dobio igrače koji su kroz sezonu prošli bez dubljeg traga.
Pojedinci su, ipak, izvukli sezonu iz potpunog sivila. Cvjetinović i Gobović su nosili ekipu u ključnim momentima, Milidragović je pokazao napredak, dok su Šakotić, Mijović i Marković imali zapažene role u određenim fazama prvenstva. Mladi Vučinić nagovijestio je potencijal koji je, nažalost, zaustavila povreda, a Daković je iz drugog plana dobio priliku i pokazao da može biti ozbiljna opcija na poziciji plejmejkera. Ipak, to su više bili individualni iskoraci nego rezultat jasno postavljenog sistema.
Ostali mladi igrači ostali su u sjeni, bez kontinuiteta i stvarne prilike da se razviju, što dodatno otvara pitanje dugoročne vizije. Trener Vidačić jeste poznat po tome da daje šansu mladima, ali samo kada je zasluže – i tu se nameće ključno pitanje: da li je ambijent u kojem rade dovoljno kvalitetan da bi tu šansu uopšte mogli izboriti?
U omladinskom pogonu slika je podijeljena. Mlađi pioniri su šampioni Republike Srpske, pioniri su treći i to je značajan rezultat, ali ostale selekcije ostale su daleko od borbe za vrh. Često se kao opravdanje navodi odlazak talenata, ali primjer KK Radnik Bijeljina pokazuje da se i u takvim okolnostima može raditi kvalitetno – njihovi juniori savladali su KK Igokea, a više igrača već ima ozbiljnu ulogu u seniorskom timu. Titule u mlađim kategorijama otišle su u ruke Akademac Banja Luka, što dodatno potvrđuje da sistem, rad i kontinuitet daju rezultat – upravo ono što Leotaru trenutno nedostaje.
Osipanje kadra postaje hroničan problem. Bez jasnog plana kako zadržati i razvijati mlade, teško je govoriti o stabilnosti. Klub se prečesto nalazi u situaciji da iznova gradi tim, umjesto da ga nadograđuje.
A ono što dodatno daje težinu svemu jeste i publika. Trebinje nije sredina koja se zadovoljava prosjekom. Navikla je na snažniji, konkurentniji Leotar, na tim koji ima energiju, stav i prepoznatljivost. Isto tako, nije navikla ni na tišinu. Period od aprila do oktobra bez košarke u gradu traje predugo – šest mjeseci bez utakmica ostavlja prazninu koju nije lako popuniti, ni emotivno ni sportski.
Zato ljeto koje dolazi ne smije biti još jedna formalnost. To je ključni period u kojem se mora postaviti temelj naredne sezone – kroz jasne odluke, stabilizaciju rostera i definisanje pravca u kojem klub želi ići. “Čekanje oktobra” više nije opcija koja može proći bez posljedica.
Jer ako se stvari ne pomjere, naredna sezona bi lako mogla ličiti na ovu – sa istim pitanjima i sličnim odgovorima. A tada više neće biti riječ samo o rezultatu, nego o odnosu prema klubu i publici koja je navikla na više.
