Kažu ljudi: “Djeca rastu kao iz vode.”
Ali u Trebinju izgleda rastu – kao iz rijeke!
Na fotografiji od 13. marta 2021. godine stoje zagrljeni tada vihorni napadač Leotara Danilo Šipovac i trinaestogodišnji pionir, mršavi dječak sa velikim očima i još većim snovima – Pavle Ljubenko. Danilo tada ozbiljan, već formiran igrač. Pavle pored njega kao mlađi brat koji nosi torbu i kopačke, i upija svaku riječ.
Pet godina kasnije, 15. marta 2026. – ista poza, isti osmijesi, ali… druga matematika.
Pavle je sada viši. Ne “malo viši”.
Viši za – glavu.
Danilo se, kažu, malo propinje na prste kad se slikaju. Čisto da tradicija ostane ista.
Pavle, dječak koji je nekad gledao u Danila kao u idola, sada s njim konkuriše za napadačku formaciju prvog tima. Lopta više ne pita ko je stariji. Naravno, i dalje ga voli. ALi lopta je neumoljiva, ona pita – ko je brži, ko je hrabriji, ko je gladniji gola.
Dobro, budimo pošteni – Danilo je još uvijek ubojitiji. Instinkt, iskustvo, mirnoća pred golom – to se ne kupuje, to se zarađuje godinama.
Ali pitajte me za koju godinu.
Jer Pavle raste.
Ne samo u centimetrima.
Raste u duelu, u skoku, u samopouzdanju. Raste u pogledu koji više ne traži odobrenje, nego priliku.
I dok se na Policama vodi slatka borba za mjesto u špicu, jedna stvar je sigurna – Leotar dobija, kako god da trener odluči. Jer kad ti dijete koje je juče skupljalo lopte danas zakuca gol pod prečku, znaš da klub ima budućnost.
Djeca rastu.
Idoli postaju saigrači.
A snovi, kad se dovoljno dugo treniraju – postaju stvarnost.
Samo polako, Danilo.
Pavle još raste.
