Sa taksi stajališta gledam kako Trebinje još uvijek igra
Ima u svakom gradu neka mala mjesta sa kojih se najbolje vidi život. Nisu to uvijek trgovi, velike ulice i poznate građevine. Nekad je dovoljan jedan ćošak, jedna klupa, jedno taksi stajalište sa kojeg čovjek, dok čeka mušteriju ili predah od gradske vreve, može da vidi čitav jedan mali svijet.
Ja ga gledam sa taksi stajališta.
Preko puta mene – košarkaški tereni kod Studentskog centra.
I to prvo onaj donji teren. Do puta.
Ne znam ko mu je dao tu čaroliju, ali on kao da svaki dan pozove neku novu generaciju dječaka da dođe, uzme loptu u ruke i zaboravi na sve drugo. Nema tu velikih tribina, nema reflektora, nema kamera. Samo dva koša, malo betona i nebo iznad Trebinja.
Ali ima igre.
Ima one prave, dječačke.
Vidim kako dolaze klinci sa loptom pod miškom. Neki jedva čekaju da uđu, neki stoje sa strane i gledaju starije, pamte svaki potez, svaku fintu, svaki šut. Kao nekada kada smo i mi učili gledajući starije od sebe.
Jedan će sutra možda biti košarkaš. Drugi neće, ali će postati dobar čovjek. Treći će možda samo sačuvati uspomenu da je jednog ljeta u Trebinju, pod hercegovačkim suncem, igrao basket do mraka.
A tamo, na terenu, uvijek se nađe neki Sale, neki Srđan, neki Vlado…
Ljudi koji su odavno prešli godine kada se kaže „mladi momci“, ali kada uzmu loptu, u njima se probudi ono dječačko nešto.
Tad godine ostanu kraj ograde.
„Ajde, još jedna partija“, čuje se.
A ta jedna partija obično traje još sat vremena.
Jer tako je to sa basketom.
Niko ne dolazi samo da igra.
Dolazi se zbog društva, zbog šale, zbog one rasprave poslije utakmice ko je napravio faul, ko je dao sretnu trojku, a ko samo priča da je nekada bio igrač.
Na gornjem terenu je druga priča.
Tamo šuteri imaju svog najvećeg protivnika.
Sunce.
Kad lopta krene prema košu, neko obavezno zakloni oči rukom i kaže:
„Brate, ne računaj ovu, sunce mi je ušlo pravo u oči.“
A sa donjeg terena odmah ide odgovor:
„Nije ti to sunce, nego „tvrda“ ruka.“
I smijeh odjekne preko igrališta.
Najbolje od svega je ono pravilo koje niko nije napisao, a svi ga znaju.
Igra se u pivo.
E, to je prava liga.
Kakav „Final four“ i bakrači…
Nema većeg finala nego kad izgubljena ekipa krene prema prodavnici, a pobjednici već smišljaju hoće li Apatinsko ili neko drugo… Nije važno koje.
„Nemoj da štediš, izgubili ste pošteno“, dobaci neko.
A onaj što plaća samo odmahne glavom.
Jer zna – sutra se uloge mijenjaju.
Sa mog taksi stajališta gledam sve to i pomislim kako se neke stvari ipak nisu promijenile.
Promijenili su se telefoni, promijenila se vremena, djeca danas žive nekim bržim životom.
Ali lopta i dalje ima istu čaroliju.
I dalje spoji one koji se možda nikada ne bi sreli.
I dalje od običnog popodneva napravi priču.
Možda će jednog dana neki od ovih dječaka proći ovuda sa svojim sinom ili unukom i reći:
„E, ovdje sam ja nekada igrao.“
I možda neće pamtiti rezultat.
Neće pamtiti koliko je dao koševa.
Ali će pamtiti miris trebinjske večeri, prašinu sa terena, smijeh drugova i onaj osjećaj kada lopta prođe kroz obruč.
A ja ću možda i tada sjediti negdje blizu i gledati.
Jer neke najljepše gradske priče ne pišu se perom.
Pišu se loptom i dušom.
Na jednom običnom terenu.
Na onom donjem, a može i gornjem….
Zna se i gdje….kod Studentskog centra.
