U šetnji kroz istoriju, korak nas vodi u ljeto 2012. godine — u vrijeme kad je jedna mala ekipa, velika srcem, zapalila turnirsku kartu Trebinja. Kad je zasijala zvijezda Hrupjela, prvi put u punom sjaju. Ako se ne varamo — a srce se ne vara — to je bio njihov prvi, od nekoliko trijumfa. Ali više od pehara, više od rezultata, to je bila pobjeda duha. Pobjeda koja se nije očekivala — i baš zato je najviše mirisala na pravdu.
Nisu bili favoriti. Niko ih nije uneo u klupske feljtone prije turnira, niko nije pisao njihova imena krupnim slovima. Ali oni su imali ono što se ne vježba — karakter. Karakter pobjednika. Momci i ljudi odrasli na asfaltu, s loptom u srcu i prašinom na patikama. Igrali su kao da im je to posljednja šansa. Ili prva prava.
Te godine, Hrupjela su predstavljala ekipa kakvu turnir rijetko pamti:
Nikola Gajić, Novica Berak, Trišo Ateljević, Rade Bošković, Vaso Tasovac, Zoran Bjelica, Darko Miličić, Miljan Kapor, Srđan Pecelj, Dario Marinović i Siniša Mulina.
Svaki od njih poneo je nešto svoje
Dario Marinović, reprezentativac Hrvatske, momak koji je tu došao ne da igra, već da daruje igrao je kao da je njegova ulica taj kraj. I jednim potezom — kao da je odškrinuo vrata legende.
U finalu protiv ekipe Tine, lagano je pretrčao Brazilca Herberta, pogledao, kao da već zna šta će se desiti, i poslužio Bjelicu koji je matirao golmana Sulavera. Eksplozija. Ali protivnik se nije dao — izjednačio je Slobodan Nikolić na asistenciju Sava Andrića. Utakmica je dobila nerv, dobila pjesmu. Svi su u sebi već vidjeli penale, vidjeli titraj novčića u sudijskoj ruci. Ali onda…
Posljednji minut. Umor u nogama, ali ne i u pogledu. Marinović opet kreće, probija stranu kao da je to njegova obaveza prema dječaku koji je nekad sanjao ovaj turnir. Lopta ide pravo ka Darku Miličiću. Jedan dodir, drugi, i treći — lopta u mreži. Nije je šutirao, više je položio, kao što se položi svijeća u crkvi, tiho i s poštovanjem.
Pobjeda. Erupcija. Odavno nije bilo takvog slavlja, to je u stvari bilo olakšanje, dokaz, potvrda jedne ideje — da i mali mogu veliko. Hrupjela su slavila sa osmijehom koji nije silazio s lica.
To nije bila samo pobjeda u finalu. To je bio trenutak vječnosti. Trenutak kad je jedna ulica zasijala kao cijeli grad. Trenutak kad je fudbal bio više od igre.
I taj sastav se više nikad nije ponovio. Kao ni prvo ljeto, ni prvi poljubac, ni prva pjesma. Ali ostao je u priči. U sjećanju. U duhu turnira.
2012. godina je ostala kao spomen na veliku pobjedu, na trenutak kada su Hrupjela rekla:
„Ovdje smo. I nismo slučajnost.“
I nisu bili. I nikad neće biti.
