E, moj ti, nije Hercegovina baš šala od zemlje.
Ovdje ti kamen nikne prije pšenice, sunce prži kao da mu je neko nešto skrivio, a kiša kad padne, svi je dočekuju kao rođenog kuma. I baš iz te zemlje, takve kakva je – tvrdoglave, krševite i ponosite – izrasla je žilavka.
Pa se večeras u Trebinju, u vinskoj galeriji Podruma i vinarije „Vukoje“, okupila čitava jedna mala vojska ljudi koja zna šta vrijedi čuvati.
Deseti Salon žilavke.
Više od pedeset izlagača, vinari, maslinari, proizvođači hrane, degustatori, enogastronomi, svijeta raznog i čestitog. A svima zajedničko jedno: vole ono što Hercegovina zna napraviti od sunca, zemlje i ljudske ruke.
Ima tu, bome, i velikih imena.
Kažu da su stigli i oni što o vinu govore kao da su ga lično izmislili. Degustatori, enolozi, enogastronomi, ljudi koji čašu drže prema svjetlu, pomirišu je, zavrte, pa onda ozbiljno klimnu glavom, kao da su u toj jednoj kapi pročitali cijelu istoriju čovječanstva.
A Hercegovac ih gleda ispod oka i misli:
„Dobro, vala, ljudi, popijte vi to dok je hladno.“
Jer naš čovjek nema mnogo filozofije s vinom.
Ako je dobro – dobro je.
Ako nije – znaće se.
A u kući vina porodice Vukoje, izgleda, dobro znaju šta rade.
Radovan Vukoje kaže da je ovaj Salon sajam u malom. I jeste. Samo što na tom sajmu nema mnogo onih običnih tezgi i cjenkanja. Ovdje se prodaje i priča. A priča o žilavki, kako god je okreneš, uvijek nekako završi u Hercegovini.
Tu je i Borivoje Golubović, ministar prosvjete i kulture Republike Srpske, pa veli da Vlada prepoznaje značaj manifestacije.
I lijepo je to čuti.
Jer kad neko kaže žilavka, ne kaže samo ime jedne sorte. Kaže istovremeno i Hercegovina i tradicija… pa i narod koji je navikao da iz kamena izvuče život, a iz života pjesmu.
A porodice Vukoje kao da je riješile da tu pjesmu malo dalje odnesu.
Po svijetu.
Vele, Salon je privukao najveće enogastronome i degustatore. I nije to mala stvar. Jer nije baš lako ubijediti svijet da jedna hercegovačka žilavka vrijedi koliko i mnogo poznatija vina iz velikih vinskih krajeva.
Ali vino, kao i čovjek, kad vrijedi – prije ili kasnije nađe put.
Zato porodice Vukoje najavljuje da će dogodine predstaviti i posebnu čašu za žilavku, da se ta sorta najbolje izrazi.
Eto ti ga sad!
I čaša joj treba.
A što ne bi?
Kad čovjek može imati posebnu kravatu za svadbu, posebne cipele za slavu i posebnu šerpu za ribu, što žilavka ne bi imala svoju čašu?
Neka ima.
Zaslužila je.
Jer zamisli samo: negdje daleko, u nekom velikom gradu, sjedi čovjek koji nikad nije vidio Trebinje, nikad nije gazio hercegovački kamen, nikad nije čuo kako ljeti cvrčci nadjačavaju razgovor.
A onda mu naspu žilavku.
On prinese čašu nosu.
Zastane.
Otpije.
I – ako ima sreće – na trenutak mu kroz tu čašu prođe nešto od Hercegovine.
Možda sunce.
Možda kamen.
Možda Trebišnjica.
Možda miris vinograda pred berbu.
A možda mu se samo učini da je život, makar na trenutak, malo bolji nego što je mislio.
I eto ti svrhe vina.
Ne da čovjek zaboravi život, nego da ga se na trenutak sjeti na ljepši način.
A večeras je u Vukojevoj vinskoj galeriji svega toga bilo napretek.
Čaša do čaše.
Bočica do bočice.
Čovjek do čovjeka.
Smijeh, razgovor, miris hrane, maslinovo ulje, vino i ona posebna hercegovačka vrsta meraka koju ne možeš kupiti ni u jednoj prodavnici.
Možeš je samo naslijediti.
Ili je, kao žilavku, mukotrpno uzgajati.
Zato je ovaj deseti Salon više od sajma. Osjetili smo da je to mala hercegovačka priča o tome kako se od kamena pravi život, od grožđa vino, od vina prijateljstvo, a od svega toga lijepa uspomena.
I dok se večeras u Vukojevoj galeriji pune čaše, tamo negdje iznad Trebinja vinogradi miruju pod avgustovskim nebom.
Kao da i oni znaju:njihovo vrijeme tek dolazi.
A žilavka?
Ona će, po svemu sudeći, još dugo putovati.
Iz podrumske tišine Vinarije Vukoje – pravo u svijet.
Pa neka.
Neka malo i svijet proba Hercegovinu.
Mi smo je, vala, dovoljno dugo nosili u sebi.
