U Nevesinju, gdje planine i ljudi pamte velika imena, a dlanovi još čuvaju trag rukometne lopte, po osmi put zaredom odigran je Memorijal „Milan Tasovac Tasa“ – u čast čovjeka koji nije bio samo trener, već vaspitač, prijatelj mladosti i tvorac snova.
Turnir su pokrenuli njegovi bivši učenici – Peka, Mile, Nemanja, Šaki, Ljubo, Dragiša… ljudi koji su pod Tasinim budnim okom odrastali, učili, gubili i pobjeđivali – na terenu, ali i u životu. Za vikend su se vratili ili došli u Nevesinje – sada već ozbiljni ljudi, sportisti, privrednici – ali s onom istom dječačkom zahvalnošću u pogledu. Jer Tasa nije bio samo rukomet. On je bio lekcija o čestitosti, borbi, poštenju i drugarstvu.
Na prvom turniru, najbolji igrač bio je Zvonimir Srna – tada tihi talenat iz Dubrovnika, a danas stub francuskog Monpeljea. Njegov put svjedoči o Tasinom nasleđu – posvećenosti, radu i ljubavi prema igri. Luka Vukićević, još jedan od mladih izdanaka, danas nosi dres ekipe Brno u Češkoj. Imamo razloga da budemo ponosni.
„Kud će veće priznanje i potvrda smisla ovog turnira,“ rekao je u obraćanju novinarima Uljarević, predsjednik Rukometnog kluba Hercegovina.
„Od Trebinja do Nevesinja, Tasa je ulagao sebe u ovaj trofejni sport. A ovo je naš skromni doprinos da njegovo ime ostane, da traje. Na nama je da napredujemo i budemo još bolji.“
Jer ovaj turnir nije samo sportski događaj.
To je tihi zavjet, zakletva bez riječi, da se velike ljudske vrijednosti ne zaboravljaju.
Da Tasa i dalje živi – u svakom dodavanju, svakom osmijehu, svakom zagrljaju nakon utakmice. U uspomenama koje njegovi učenici i danas nose kao ordene.
A Tasa je sve to gledao.
Sa slike je budno motrio na igru, a s nekog nebeskog oblaka – možda je već skicirao novu taktiku.
Zamišljao pripreme, treninge, utakmice… i opet, kao nekad, tiho rekao: „Ajmo, momci, još jednom.“
Jer neki ljudi ne odlaze.
Oni ostaju tamo gdje se srcem i velikom ljubavlju igra.
