Kažu da sport ne trpi nostalgiju. Da je danas jedino važno, a da ono juče i prekjuče blijedi kao prašina na starim fotografijama. Ali u Hercegovini, rukometno srce kuca nekako drugačije – sporije, dublje, sa sjećanjem koje ne blijedi.
Prije samo dvije godine Istočna Hercegovina je bila na rukometnoj mapi svijetla tačka. Leotar, gospodstveni predstavnik Trebinja, redovan učesnik evropskih kupova. Hercegovina iz Nevesinja, tim koji se ne boji velikih, stabilan i ponosan u Premijer ligi. Igrači domaći, protkani sa nekoliko pametnih pojačanja, činili su jezgro timova koji su igrali ne samo utakmice, nego i priče.
Danas ti isti momci rasuti po regionu i Evropi. Njihova imena odzvanjaju dvoranama u Rumuniji, Sloveniji, Crnoj Gori, Srbiji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini. Šukić, Letić, Knežević, Dželilović, Mišetić, Šahinović, Stanković, Ratković, Srdanović, Glendža, Vujadinović, Smajilbegović… Nekada su svi disali isto – pod zastavama Leotara i Hercegovine. Danas dišu razdvojeni, ali nose isti miris parketa sa juga.
I kada ih vidimo u timovima koji osvajaju, u dresovima što donose nove pobjede, ne možemo a da ne pomislimo – šta bi bilo kad bi se ponovo okupili? Da li je grijeh zamisliti jedan takav tim, satkan od imena koja su izrasla iz iste zemlje, iz istih dvorana, iz istih snova?
Možda bi to bio tim sposoban da pogleda u oči svakom evropskom protivniku. Možda bi bio iznenađenje EHF kupa, možda bi ispisao novu stranicu hercegovačkog sporta. A možda je to samo san.
Ali čemu služe snovi ako ne da nas podsjete da smo jednom imali, da i danas možemo imati? Hercegovina je uvijek bila prostor gdje se granice stvarnog i zamišljenog prepliću. Na njenim brdima se rađaju legende, a u njenim dvoranama sanja se rukomet koji nadilazi provinciju i domaće muke.
Neka onda kažu – eto ga opet, sanjari. Neka se nasmiju. Mi znamo da snovi nisu slabost. Oni su gorivo bez kojeg sport ne ide naprijed. Ako su Leotar i Hercegovina jednom pokazali da mogu – ko kaže da ne mogu ponovo?
Jer ovaj rukometni san nije iluzija. On je samo odsjaj jedne istine: Hercegovina je rasadnik talenta, a snovi o njoj nisu sanjarenje – već podsjetnik da srce, jednom kad zavoli igru, nikada ne prestaje da kuca.
O aktuelnom trenutku neću danas. Biće bolje. nekad. Valjda?
