Postoji jedna zanimljiva pojava u sportu. Mogli bismo je nazvati – selektivna istina na društvenim mrežama.
Kada se pobijedi – objava odmah. Fotografije, video, čestitke, zahvalnice, sve pršti od ponosa.
A kada se izgubi?
Muk.
Tišina.
Kao da se utakmica nije ni igrala.
Ako je klub dovoljno ponosan da objavi pobjedu od 5:0, onda bi morao biti dovoljno ozbiljan da objavi i poraz od 0:5. To je isti sport.
Niko ne traži dramu, prozivanje igrača i trenera ili traženje krivca. Dovoljno je napisati: „Protivnik je bio bolji, čestitamo mu, okrećemo se narednoj utakmici.“
Jednostavno. Sportski. Pošteno.
Jer problem nije izgubiti.
Problem je kada se poraz krije.
Budimo, ipak, pošteni i prema sportskim novinarima. Objave klubova nam zaista mnogo znače i pomažu u radu. Nije realno očekivati da jedan novinar može biti na svakoj utakmici, turniru i takmičenju. Zato su pravovremene i tačne informacije klubova dragocjene.
Klubovima treba medijski prostor, a medijima trebaju informacije. Ali ta komunikacija ne može funkcionisati samo kada je rezultat lijep.
Ako objavljujemo pobjede, objavimo i poraze.
Jer sport nije samo ono čime se hvalimo.
Sport je i ono što moramo imati hrabrosti da priznamo.
Pobijediti je lijepo. Izgubiti je normalno. Ali priznati poraz – to je stvar karaktera.
