Postoji trenutak u dugim trkama kada noge više nisu najvažnije. Kada kilometri prestanu da budu broj, sat izgubi smisao, a tijelo počne da pita ono jednostavno pitanje: Zašto ne staneš?
U Sarajevu je Maja Andrić iz Trebinja na to pitanje odgovarala gotovo šest sati. Nije odgovorila riječima. odgovorila je kilometrima. Za pet sati, 54 minuta i 51 sekundu prešla je nevjerovatnih 66,9 kilometara i osvojila prvo mjesto u ženskoj konkurenciji na šestčasovnom ultramaratonu.
Šezdeset šest kilometara i devet stotina metara.
Da čovjek zastane već pred tim podatkom.
Jer ultramaraton nije obična trka. Tu nema brzog finiša koji će ispraviti loš početak. Nema nekoliko minuta u kojima se može nadoknaditi propušteno. Satima ostajete sami sa stazom, umorom, bolom i vlastitim mislima. I svaki novi krug traži još jedan odgovor.
Možeš li dalje?
Maja je mogla.
Krug po krug. Kilometar po kilometar. Gotovo šest sati. Kada je sve završeno, iza njenog imena stajalo je ono najjednostavnije i najljepše:
Prvo mjesto.
A dok je jedna Maja vodila svoju veliku bitku u Sarajevu, nekoliko stotina kilometara dalje još jedna Trebinjka trčala je prema pobjedi.
Maja Ambulija nastupila je na trci dugoj pet kilometara u Dubrovniku. Drugačija disciplina, drugačija staza, drugačiji ritam. Ali isti epilog.
Prvo mjesto.
Kasnije je na Instagramu napisala nekoliko rečenica koje možda najbolje objašnjavaju ono što se ne vidi kada sportistu gledamo samo na pobjedničkom postolju. „Kad sam se prijavila, govorim Sanji: imam osjećaj da ove godine mogu biti prva, spremnija sam u odnosu na prošlu, probaću. I gle čuda, stvarno sam uspjela. Poenta priče: vjerujte sebi, jer ako vi ne vjerujete, niko drugi neće. Dobro i trenirajte jako.“
U toj posljednjoj rečenici možda je stala cijela sportska priča.
Jer medalja traje trenutak. Fotografija sa postolja još malo duže.
A iza nje ostaju mjeseci treninga koje gotovo niko ne vidi. Jutra kada bi bilo lakše ostati kod kuće. Kilometri po kiši, suncu i vjetru. Umor poslije posla. Dani kada rezultat ne dolazi. I odluka da se sutra ponovo obuju patike.
Zato pobjede rijetko nastaju na dan trke.
One samo tog dana postanu vidljive.
Priča je mogla završiti Sarajevom i Dubrovnikom.
Ali nije.
Dan nakon svojih trka obje Maje ponovo su obule patike.
Ovoga puta u Trebinju. Mogle su odmarati. Jedna je iza sebe imala gotovo 67 kilometara, druga pobjedničku trku u Dubrovniku. Ali pojavile su se i trčale u svom gradu.
Možda upravo taj detalj govori o njima više od pehara.
Jer postoji nešto posebno kada se sportista poslije velikih staza vrati tamo gdje je sve počelo. Među svoje ljude. Na poznati asfalt. U grad u kojem te ne poznaju samo po rezultatu, nego po imenu.
I zato su tog vikenda postojale dvije staze, dva grada i dvije pobjednice.
Ali samo jedno mjesto kojem su se vratile.
Trebinje.
Često za Trebinje kažemo da je mali grad.
Jeste, ako brojimo stanovnike.Ali gradovi se ne mjere samo brojem ljudi. Mjere se i ljudima koje stvaraju.
Trebinje ima Vuka Jankovića i njegove medalje sa matematičkih olimpijada. Ima Stefana Gudelja među najzapaženijim mladim fudbalerima. Ima Vidaka Maljevića koji osvaja olimpijske bodove. Ima Nebojšu Kapora daleko u Gani. Ima Mijata Gaćinovića na velikoj evropskoj fudbalskoj sceni.
A ovog vikenda sportska priča dobila je još dvije stranice.
Na jednoj piše Maja Andrić – Sarajevo, 66,9 kilometara, prvo mjesto.
Na drugoj:
Maja Ambulija – Dubrovnik, pet kilometara, prvo mjesto.
Dvije žene.
Dvije trke.
Dva pobjednička postolja.
I onda, već narednog dana, ponovo patike na nogama i trčanje kroz svoj grad.
Možda je baš u tome najljepša slika cijelog vikenda.
Ne u medaljama.
Ne u štoperici.
Ne čak ni u pobjedama.
Nego u tome što su se dvije pobjednice vratile kući i ponovo potrčale ulicama Trebinja.
Kao da ništa veliko nisu uradile.
A jesu.
Dvije Maje. Dva prva mjesta. Jedan grad.
I mnogo razloga za ponos.
