Bileća je oduvijek bila grad košarke.
Grad u kojem se košarkaška lopta voljela i stanovala u srcu.
Grad u kojem se pod obručima odrastalo, zaljubljivalo, učilo o drugarstvu i časti.
A onda je došao rat.
I kao da je zajedno sa sirenama i dimom utihnuo i onaj poznati zvuk – tup, ritmičan, zvuk lopte koja se kotrlja sokacima i školskim igralištima.
Koševi su ostali sami, mrežice su visile kao zaboravljene uspomene, a dvorana je ćutala.
Poslije rata, dok su se gradovi polako budili, u Bileći je košarka još tražila svoje mjesto pod suncem.
Grupa veterana predratnog Hercegovca – Jaramaz, Bojović, Kureš, Janković, Zelenović, Fimić, Ćorlija i drugi – nije mogla da prihvati tišinu.
Za njih košarka nije bila sport, nego zavjet.
Tražili su od uprave da se klub vrati u ligu Republike Srpske, da se opet putuje, znoji i bori.
„Ali uprava, ljudi van sporta, nije imala sluha. Htjeli su samo mlađe kategorije, bez takmičarskog žara, bez seniorske borbe. I početkom 1996. godine – Hercegovac je ugašen.Na papiru.Ali ne i u srcima.Jer košarka se ne briše pečatom“, priča nam Goran janković jedan od aktera tih događaja.
Tada, iz kasarne bilećkog garnizona, među uniformama i vojničkim korakom, rodila se nova nada.
Na inicijativu aktivnih oficira formiran je KK Bilećki borci.
Predsjednik – vojno lice, V Nogo.
Ekipa – vojnici, entuzijasti, momcikao od kamena klesani.
Putovali su vojnim i vatrogasnim kombijima.
Bez dnevnica, bez plata, bez obećanja.
Igralo se za čast, za drugove, za vojnički SDO.
Za obraz.
Bratunac, Srebrenica, Čajniče, Rogatica…
Dvorane hladne, parketi istrošeni, ali srce toplo.
I rezultati možda prosječni, ali ponos – ogroman.
Jer oni nisu čuvali samo košarkašku loptu.
Čuvali su ime.
Čuvali su da Hercegovac ne nestane.
Sljedeće sezone grad je ponovo poželio svoj klub.
Dogovor je pao – nastaje kombinovani Bilećki borci – Hercegovac.
A onda, kao feniks, opet samo jedno ime:
KK Hercegovac.
Ubrzo dolazi i nagrada za sve te kilometre, žuljeve i odricanja.
Ulazak u Premijer ligu.
Evropske utakmice.
Pune tribine.
Ponovo graja djece ispred dvorane.
Iza svega toga stajali su ljudi koji nisu odustali.
Treba pomenuti Moma Kureša, trenera Voja Delića, i sve one koji su nosili teret tih godina.
Ostala su i imena sa slike koja se pamte kao postrojavanje pred utakmicu:
Gornji red: Zastavnik Miro Vukoje, poručnik Dragan Kralj, kapetan Janković, poručnik Radovan Bogdanović, vojnik Varaga, nažalost pokojni Ljubo Kovačević pojačanje iz Leotara.
Donji red: trener, potporučnik Nemanja Lalović, vojnik Cvijić, vojnik Ciganović, vojnik Milorad Levkov i vodnik Gojislav Savović.
Ljudi u uniformama.
Ali na terenu – samo košarkaši.
Sve ostalo je istorija.
Istorija o tome kako se klub ne gasi dok postoji ijedan čovjek spreman da obuče dres.
Podatke i sjećanja o ovom vremenu dao je nekadašnji košarkaš i trener, oficir Vojske Republike Srpske, Goran Janković – jedan od onih koji su znali da se neke bitke ne vode oružjem, nego loptom.
I zato danas, kad se u Bileći ponovo čuje udar lopte o parket, to nije samo igra.
To je dokaz.
Da je košarka ovdje preživjela rat, vrijeme i zaborav.
I da nikada više neće stati.
