Četrdeset godina znoja, radosti, suza, pobjeda i poraza – svega onoga što čini život jednog kluba.
Večeras je Gacko disalo kao jedno srce. U dvorani u kojoj su stasale generacije, miris parketa i zvuk lopte nosili su uspomene – od onog davnog 6. oktobra 1985. kada su odbojkaši Gacka prvi put zaigrali u Rudom, pa sve do današnjih dana, kada ime kluba izgovaramo s ponosom.
Na licima bivših igrača i trenera mogle su se vidjeti godine – ne samo kalendarske, nego one sportske, ispisane borbom, istrajnošću i ljubavlju prema igri.
Govorio je predsjednik kluba, Njegoš Vuković, smireno, ali s onom unutrašnjom snagom koju samo pravi zaljubljenici u sport imaju:
„Nova generacija je tu. Ove godine idemo po zlato.“
Rečenica kratka, ali zvučala je kao zakletva.
A dvorana je pljeskala dugo, kao da se aplauzom želi zahvaliti svima koji su nekad obukli dres Gacka — od onih prvih pionira koji su nosili mrežu na ramenu, do današnjih koji pod svjetlima reflektora igraju s istom onom iskrom u očima.
Spominjana su imena: dr Asim Bašić, Vitomir Savić, Momo Pljevaljčić — ljudi koji su klub stvarali, dizali, ponovo oživljavali poslije rata. Njihova predanost nije zaboravljena. Njihove ruke utkale su u temelje kluba ono što novac ne može kupiti — duh zajedništva i vjeru u igru.
Uručene su plakete i zahvalnice, ali najveća nagrada večeras bila je emocija.
Kada su se stari asovi zagrlili sa svojim nekadašnjim učenicima, nije bilo važno ko je kad igrao ni koliko je setova osvojio. Važno je bilo što su svi dio iste priče — priče duge četrdeset godina, priče koja i dalje traje.
OK Gacko nije samo sportski kolektiv. To je simbol jednog mjesta, dokaz da upornost i ljubav mogu izdržati sve — i krize, i ratove, i promjene vremena.
Zato večeras, dok se svjetla u dvorani gase, u srcima svih koji vole ovaj klub gori ista misao:
„Četrdeset godina za nama — i tek počinjemo.“
