Ima sezona koje se pamte po brojevima, i ima sezona koje se pamte po osjećaju. ŽFK Leotar ove godine ispisao je upravo takvu priču – ne samo pobjedničku, već ljudsku, toplu, dostojanstvenu.
Na zelenim terenima Premijer lige BiH zauzele su visoko četvrto mjesto – s bilansom od 5 pobjeda, 2 remija i 5 poraza. Ipak, najveći trijumf došao je u finalu Kupa Republike Srpske, gdje su savladale Radnik i pehar donijele u srce Trebinja. Trofej koji sija, ali još više govori ono nevidljivo – o predanosti, upornosti i ljubavi.
U ovom timu svaka igračica ima svoju priču, a jedna od njih je i Staša Đokić – tiho pojačanje iz Smedereva koje je vrlo brzo postalo glas srca u svlačionici. Po dolasku, kaže, nije znala šta da očekuje, ali Trebinje ju je, kako navodi, odmah zagrlilo.
„U Leotaru sam pronašla– toplinu. Djevojke su me primile kao sestru. Svaki trening ovdje ima smisla jer igramo za nešto veće od nas – za grad, za zajednicu, za milo Trebinje“, kaže Staša, dok sklanja pramen kose znojav nakon treninga.
Ona ističe da je Trebinje više od adrese – da je to osjećaj pripadnosti.
„Nisam rođena ovdje, ali ovdje mi srce ostaje.“
Pored nje, stub tima ostaje iskusna Anja Stević, dok mlade reprezentativke svakodnevno dokazuju da budućnost kluba već kuca na vrata. Trenerica Jelena Milović uspješno vodi ekipu ne samo kao stručnjak, već i kao majka ovog kolektiva – brižno, tiho, odlučno.
„Ove djevojke su ponos Trebinja. Njihov trud, posvećenost i vjera u zajedništvo nešto su što nadilazi teren. Ovo nije samo pobjeda u Kupu – ovo je pobjeda karaktera. I kao što uvijek kažemo – sve radimo za milo Trebinje“, poručila je Milović sa osmijehom koji govore više od riječi.
Trenerica je istakla da je sezona bila izazovna, ali da su upravo ti izazovi izgradili tim koji zna da se bori i kad je teško:
„Bilo je trenutaka kada je bilo teško, ali nas to nije pokolebalo. Vjerovale smo jedne u druge, i vjerovale u ono što gradimo. Ova pobjeda je nagrada za sav rad u tišini, za svako rano jutro i kasni trening, za svaki udarac, svaki pad, svaku suzu.“
Pohvalila je i podršku uprave na čelu sa Vasom Mijanovićem koji je predsjednik kluba, ali i roditelja i svih onih koji su, kako kaže, „disali s ekipom“:
„Zahvalne smo našim sugrađanima koji su nas pratili, bodrili, donosili osmjeh i vjetar u leđa. Leotar nije samo klub – on je porodica.“
Svaka igračica u ovom timu zna da nije sama. To je najveći uspjeh koji jedan klub može da postigne“, kratko je poručila Milović.
I dok se mlađe kategorije pripremaju za završnicu prvenstva BiH, prve zvijezde tima ne zaboravljaju kome duguju podršku – redovno dolaze da bodre muški FK Leotar, i kada je nebo sivo, a vjetar hladan. Jer, kako same kažu: Leotar se ne voli samo kad sija sunce.
Ova sezona možda jeste gotova, ali priča ŽFK Leotar traje. U pjesmi navijača, u dresu koji se čuva kao zavjet, u stisnutim pesnicama pred svaki meč, i u onoj jednoj rečenici koja sve sabira:
Za milo Trebinje.
