Kao klinac divio sam se Kevinu Kigenu.
za ove mlađe to je bio jedan sjajan fudbaler Liverpula, a kasnije Hamburgera, po meni jedan od najboljih engleskih fudbalera svih vremena.
Sjećam se da ga je i jugoslovenska policija prebila na aerodromu u Beogradu a on nam, kasnije zabio i gol u remiju 1:1. Onako modar, zarekao se da nikada više neće doći u Jugoslaviju. Došao je ipak, kada je Hamburger igrao u Splitu a Ivica Buljan ga je nagovorio.
A onda sam se, naravno, zaljubio i u Liverpul….
I dok me na Abazovini Dule Radoje, mjesec dana gonio da više trčim (za fudbal me Bog nije dao) ja sam sanjao da nosim Liveprulovu sedmicu.
I kad istrčim na Enfild roud sa kopa krene
„Kada koračaš kroz oluju (When you walk through a storm)
drži glavu uzdignutu (hold your head up high)
i ne plašili se mraka (and don’t be afraid of the dark)
Na kraju oluje (at the end of the storm)
nebo je zlatno (there’s a golden sky)
i divna srebrna pesma ševe (and the sweet silver song of a lark)
Koračaj (Walk on)
kroz vetar (through the wind)
koračaj (walk on)
kroz kišu (trhough the rain)
pa i kad ti se snovi raspršuju (though your dreams be tossed and blown)
Koračaj, koračaj (Walk on, walk on)
sa nadom u srcu (with hope in your heart)
i nikada nećeš koračati sam (and you’ll never walk alone.)
Nikada nećeš koračati sam. (You’ll never walk alone).“
Nikad, naravno, nisam ni bio u Liverpulu, a ovu pjesmu često pjevušim…
Meni se čini da sam je prvi put čuo na nekim snimcima iz davnih sedamdesetih kada smo dobili moćni Liverpul sa 2:1. Kada su Lazarević i Janković na trenutak utišali kop. A na kraju je, urpkos porazu, pjesma ponovo krenula….
Od 1965. godine ovu pjesmu i zvanično, kao „klupsku himnu“ pjeva Enfild roud. Čak i kada intoniranje sa zvučnika utihne, čuveni „kop“, ali i ostatak Enfilda – i dalje odzvanja riječima „You’ll never walk alone“.
A danas je umro Geri Marsden autor ove pjesme ….
Ja je I dalje pjevam….
I pjevaću, iako Engleze ne mirišem nimalo….
Ali pjevaću, iako neću nikada zaigrati za Liverpul…
Bože, zašto mi krenu ova suza….