Prije dva dana, jedan mladi fudbaler, jedan san, jedno srce puno igre — otišlo je u vječnost.
U utorak se navršilo jedanaest godina tuge, od kada nas je iznenada napustio Dejan – Dejo Drakul, momak iz Gacka, s osmijehom koji je osvajao ljude, i igrom koja je osvajala teren.
Rođen 23. maja 1988. godine, Dejan je prve fudbalske korake načinio tamo gdje i prvi put potrčiš — у gatačkoj Mladosti. Tamo se nije samo učilo kako se vodi lopta — tamo se odrastalo. Tamo su se rađali karakteri.
Put ga je 2008. godine odveo u Mostar, među Rođene, gdje potpisuje prvi profesionalni ugovor. Nije prošlo mnogo, a Dejo je već bio standardan prvotimac, stub veznog reda, i oslonac ekipe. Tih sezona nosio je dres sa strašću, kao što se nosi zastava svog kraja.
Njegove igre nisu prošle nezapaženo — Slovačka, Tatran Prešov, poziv u U21 reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Bio je na pravom putu, onom koji vodi prema visinama koje su samo rijetki mogli da dosegnu.
Po povratku iz inostranstva, nastupao je za Slobodu iz Tuzle, Željezničar, i na kraju, Sutjesku iz Foče, gdje se poslednji put pojavio kao igrač. Tiho, nenametljivo, s dostojanstvom — suočio se sa bolešću kao što se borio na terenu — bez straha.
Nažalost, 27. maja 2014. godine, u svojoj 26. godini života, Dejo je preminuo. I ostavio za sobom tišinu, onu najtežu — tišinu koja se spusti kad ode neko koga su svi voljeli.
Ali u Gacku i Hercegovini, među saborcima, prijateljima, saigračima i porodicom, nije zaboravljen. On živi u sjećanju svakog ko je gledao njegov dribling, u srcima svih koji znaju da je fudbal mnogo više od igre — da je ljubav, ponos, borba.
Jedanaest godina kasnije, Dejan Drakul nije samo ime. To je simbol generacije, simbol sportskog duha, i podsjetnik da i kratki životi mogu ostaviti duge, neizbrisive tragove.
Emotivnom objavom prije dva dana oglasio se Velež iz Mostara i sjetio se ovog mladog sportiste i potvrdio da ga nije zabravio.
