Kad ponos pobijedi i suze
Kad se čovjek podigne iznad bola, a uspomena nadjača prazninu, nastane slika koja traje duže od života.
Tako je i ovih dana, kada je Miloš Narančić – Nara završio veliki mural posvećen pokojnom Ljubinku Aksamu, na zgradi s koje je kao dječak, igrač i sanjar polazio na treninge – u dan, u nadu, pa napokon i u vječnost.
Na pročelju zgrade sada stoji njegov lik: vedar pogled, mladost uhvaćena u svom najljepšem trenu, onom prije nego što ga je sudbina prekinula. Boje su tople, kao da griju zid, ali zapravo griju ljude koji prolaze.
A onaj ko prolazi najtiše – to je njegova majka, Smilja.
Ne znamo šta misli dok gleda veliko lice svoga sina, ali znamo da joj srce drhti i steže se: između ponosa i suze, između onoga „što je moglo biti“ i onoga „što je ostalo“. I znamo nešto još izvjesnije – da je srećna, jer Ljubinka njegovi drugovi nisu zaboravili.
Njihova ruka, njihov trud, njihova tišina pred muralom – to je zavjet da ljubav traje.
U ovakvim trenucima Trebinje ne govori glasno.
Ali ćutnja grada nosi jednu rečenicu, jasnu i duboku:
Ljubinko je i dalje tu – među svojima, u boji, u sjećanju, u srcima.
