Bio je jul daleke šezdeset pete, kada je Trebinje stalo da diše za svoj tim, za svoj ponos, svoj san – Leotar, koji je srcem razbio sve sumnje.
Godine čekanja, trnja i iskušenja, pet puta su padali, ali nisu odustajali, šesti put – čarolija se desila, pobjeda u Dubrovniku, kao pjesma pobjednika. Kvalifikacije, borba sa Bratstvom iz Travnika, neizvjesni trenuci, vatra na terenu,
i Orijent, riječki gradić što nije znao za milost, ali Sušić golman, čuvar mreže kao tvrđave, a Bratić, kapiten s dresom natopljenim znojem i krvlju, izdržao je, borio se kao lav. Penali u paklu Rijeke, trenutci što se pamte, i onda – taj gol! Taj zlatni, taj što je promijenio sve, uvodeći Leotar u vječnost, u legende i snove.
Trebinje je pjevalo, Trebinje je slavilo,
„Leo nam je iz kamena nik’o,
ne može ga pobijediti niko“ –
riječi što danas veoma rijetko odzvanjaju ulicama grada. Ono što je nekada k’o odjek srca što kuca za klub čulo se za ime, za grad, za klub. Skoro šest decenija kasnije,sjećanja ne blijede,duh te generacije i dalje živi,u svakom koraku, u svakoj lopti,u svakom dresu što Leotar nosi,jer velika je ta priča, velika je ta ljubav.
