Mićo, Tile i Sile… trio što se pamti dok se igra i dok srce kuca.
Momci koji su mali fudbal imali u malom prstu, a veliki osmijeh uvijek na licu.
Bili su čarobnjaci asfalta, virtuozi betonskih igrališta,
oni što su znali gdje će lopta i prije nego što je krenula.
Osvojili su brojne olimpijade, turnire, naslove… ali važnije – osvajali su ljude.
Njihova igra bila je poezija u pokretu, a njihovo drugarstvo – himna jednog vremena.
Po karakteru bliski, u svemu ostalom sasvim različiti –
Zajedno, oni su bili više od tima. Bili su priča koju pričamo i danas.
Nisu imali dresove sa imenima – ali su njihova imena nosili svi koji su ih gledali.
U vremenu kad se igralo za piće, za slavu i za drugarstvo – oni su bili šampioni svega toga.
Oni su bili duh turnira, svetkovina betona, heroji naše mladosti.
Ali krenimo redom….
Mićo (Mitar Vukanović)
Od onih dana u Starom gradu, kad je kafana bila štab, ulica teren, a drugarstvo najvredniji trofej – pa do danas, Mitar Vukanović ostao je nepromjenjen. Iako je pretamburao pola decenije, kako sam kaže, i danas trči kao da je juče debitovao. Vrijeme jeste prolazilo, ali u Mitrovom kalendaru jul je uvijek rezervisan – za Olimpijadu, za igru, za društvo.
„To nije samo turnir. To je duh grada, to je uspomena, to je nada da smo još uvijek tu, i da se još uvijek možemo radovati kao nekad“, kaže Mitar dok nam u pauzi između dva meča prepričava anegdote iz slavnih dana.
Pominje pokojne drugare s poštovanjem – Nešu Mašića, Nešu Gudelja – „ljude koji su donijeli fudbalsku kulturu, koji su znali šta znači biti ekipa“.
A ekipa je bila sve. Od te prve koja je stasala na pločniku Kafe Magnuma, do ratnih i poratnih generacija koje su oživjele male terene i osnovale KMF Leotar. Sa tim klubom, Mitar je ispisao istoriju – tri puta u Ligi šampiona, dva puta sa mostarskom Karakom, pet učešća, bez broja asistencija i driblinga kojih se rivali i danas sjećaju.
Ali ono što ostaje iznad brojeva je energija – ona sportska, vesela, inatna. Baš ona koju je znao uvesti na teren kad golman u penal seriji ne može više. Tada bi ga zamjenio Mitar. I odbranio. I donio titulu.
Takvih više nema mnogo. Ili ih možda ipak ima, samo im treba neko da ih okupi, ohrabri, vrati vjeru u čaroliju igre.
„Ima mladih talenata i danas“, kaže. „Ali čini mi se da je kvalitet splasnuo. Ne zbog njih, nego zbog vremena. Manje je ulice, više ekrana.“
Zato je njegovo prisustvo na terenu mnogo više od nostalgije. To je poziv – na igru, na druženje, na stari dobri fudbal u malom.
Dok god Mitar stoji između stativa ili šalje loptu kroz noge, Olimpijada će imati svoju dušu.
A mi ćemo imati priču koju ćemo jednog dana pričati novim klincima – kako je jedan čovjek sačuvao čaroliju igre.
Tile (Siniša Berdović)
Siniša Berdović – to ime se i danas šapatom prenosi među generacijama koje su na tribinama gradskih igrališta učile šta znači biti igrač. On nije bio samo napadač – on je bio stih u kretanju, lirska slika gola, jednako u vrijeme kada je pogađao rašlje kao i onda kada je širokim osmjehom priznavao boljeg protivnika.
Lucidnost mu je bila drugi dres – nepredvidiv kao vjetar na Jazini, sposoban da za tren oka izmami uzdahe publike, da iz ničega stvori čaroliju. Imao je tu iskru što razlikuje dobre od velikih. A bio je i burnog temperamenta – ali nikada nepravedan. Fer do kraja. Čovjek sa stilom i stavom. Sa ponosom nosio dres i ime porodice.
U kući Berdovića, u Policama, gdje je fudbal svakodnevna tema, vrijeme se mjerilo po olimpijadama i turnirima. Otac Mirko, starina sa sjajem u oku, čuvao je fudbalske uspomene kao rijetke dragulje. Njegov duh i danas prenosi vatru tog žarkog trebinjskog leta, kad su ulice mirisale na prašinu i znoj mladosti.
Mirko mlađi, Sinišin sin, nastavio je putevima koje su otac i djed utabarili. Visoko obrazovanje i život u drugim gradovima nisu uticali na ljubav prema betonu, prema lopti, prema olimpijadi. U njemu kuca isti ritam, iako ga danas rjeđe vidimo na igralištima – u njemu živi taj gen koji ne bira teren, već trenutak.
A ako smijem biti ličan – jedno finale pamtim više nego druga. Ekipa u kojoj sam igrao nadvisila je tu, Sinišinu. Bila je to jedna od onih utakmica koje se pamte ne po rezultatu, već po tome s kim si podijelio teren. Pobjediti Berdovića nije bila samo sportska pobjeda – bila je to privilegija koja se nosi kao orden. I kad se vidimo, sa osmjehom to napomenem. A on, kao i uvijek, uzvrati nekim šaljivim komentarom – ali zna da znam da je ta utakmica njemu značila koliko i meni.
Takvi su bili ti ljudi. Igrači sa dušom. A Siniša – on je bio srce tog doba.
Sile (Siniša Mulina)
Siniša Mulina – ime koje se sa ponosom izgovara u trebinjskim fudbalskim krugovima, kao simbol strasti, snage i umjeća na malim terenima. Bio je više od igrača – bio je pojava. Njegovom se igrom nisu mjerili samo golovi i asistencije, nego i način na koji je obuzdavao loptu, kako je kidao ritam protivnika, kako je mirnoćom pravio nered u tuđim redovima. Krupan, snažan, a opet mekog dodira, kao da su mu noge znale više od glave, kao da se rodio s betonom pod stopalima i loptom u srcu.
Bio je od onih igrača koji nikad ne iznevjere. Ni kad je bio u Partizanu, ni u Bečeju, ni u Leotaru, ni kad se sa rana vraćao na trebinjski asfalt – isti onaj koji je pečenjem probijao i kožu i pamćenje. I kad su mu tabani gorjeli, kad je gazio na plikovima i igrao na petama – igrao je. Nije ga zaustavljao bol, nije ga mogao zaustaviti ni savjet ljekara.
„Neću igrati, doktore“, rekao mu je, a već sutradan opet je bio na terenu. Sa povijenim nogama, sa srcem nepovrijeđenim, jer ono nije znalo za odustajanje. Igrao je za dušu, za grad, za prijatelje. Igrao je za sve nas koji smo ga gledali širom Jugoslavije, a najviše ovdje, gdje se najviše i voli – u Trebinju.
Bilo je to vrijeme kad je mali fudbal bio više od igre. Bila je to ulična poezija, bojno polje časti, smjeha i znoja. A Siniša – on je bio njegov bard. Sa Leotarom je dva puta bio prvak BiH, igrao je čak i Ligu šampiona u malom fudbalu, ali nijedna titula nije mu značila koliko onaj aplauz s tribina u Bregovima, onaj tapšaj po ramenu kad prolazi gradom, ili kad mu stariji čovjek kaže: „Ti si bio taj!“
Jer bio je. Bio je taj. A to se ne uči. To se jeste.
