Ratna 1993.
Godina kad niko nije mislio na fudbal.
Gradovi pusti, ulice prazne. Nema automobila – osim vojnih kamiona i transportera. Ljudi hodaju tiho, svijet se čuva od sebe. Pumpi nema, goriva nema, a opet – fudbal se igra.
Leotar nosi 2:0 iz Trebinja i kreće u Foču.
Autobus je prepun.
Igraci stoje cijelim putem, ramena uz ramena, kopačke pod nogama, torbe u rukama, oči uprte naprijed. Svaka neravnina ceste mali je test izdržljivosti, svaki zavoj izazov ravnoteže. Niko od njih ne sjedi. Niko ne priča osim povremeno da provjeri loptu ili dres. Oni stoje kao stubovi – tijelo za nogomet, duh za život.
Ostali putnici sjede. Dim cigareta se uvlači u jakne i kosu, boca šljive kruži iz ruke u ruku, priče o golovima, penalima, djeci kod kuće i vremenu kad je život bio drugačiji prepliću se sa brujanjem motora. Neko zadrijema, neko promatra mrak kroz prozor.
Sedam sati puta do Foče.
Sedam sati tišine i uzbuđenja, smijeha i straha.
Na stadionu – uzavrela krv.
Atmosfera kao u Bejrutu. Rafali sa tribina i detonacije bombi prate svaki napad Leotara. Kad god lopta prijeđe centar, zveke rafala se prolome, dim se uvlači u oči.
Fočaci, a tadašnji mještani Srbinja, govorili su da se za vrijeme utakmice pucalo kao na samom frontu. Doduše u zrak.
Nekoliko puta navijači Sutjeske ulijeću na teren.
Preskaču ogradu. Jure Trebinjce. U rukama puške, u drugoj flaše šljive. Igrači Leotara se skupljaju, stoje, dišu, ne uzvraćaju. Samo gledaju, čekaju da talas bijesa prođe.
Sudija svira kako svira – domaćinski.
Zna se i ko je „svirao“, ali to sada nije važno.
Sutjeska daje prvi gol. Pa drugi.
2:0. Penali.
Bijela tačka je jedino mirno mjesto.
Jedan šut. Drugi. Srce lupa jače od detonacija.
Sutjeska prolazi dalje.
Poslije utakmice domaćini zovu Trebinjce na ručak.
Ali oni ne odlaze.
Ljuti, umorni, razočarani, gladni. Možda je to bila velika greška. Možda bi tanjir tople hrane smirio sve što rafali i penali nisu.
Povratak – još teži.
Autobus opet prepun.
Igraci stoje.
Putnici sjede.
Dim, priče, šljive, tišina i motor koji bruje kroz noć. Neko zadrijema, neko promatra mrak. I opet – motor ide.
U autobusu ljudi puše, piju, pričaju.
Autobus je kafana, kasarna, svlačionica i sklonište u isto vrijeme.
A fudbal? Fudbal je razlog što stoje uspravno.
Što dišu. Što ne odustaju.
Te 1993. godine niko nije mislio na fudbal.
Ali oni koji su stajali, oni koji su preživjeli put, rafale, navijače, detonacije i poraz – znali su da fudbal, makar na 90 minuta, još uvijek drži život u pokretu.
Ovako nam je pričao jedan od aktera ovog događaja.
Istorijskog svakako.
Ukoliko ima nekih grešaka, ne zamjerite.
Davne je bilo.
Ali je bilo.
