Stara je istina da je Olimpijada u malom fudbalu u Trebinju više od igre. To je emocija, navika, ponos grada – ili, ako hoćete, stvar porodičnog vaspitanja. Nije to samo nadmetanje dvije ekipe, već susret generacija, viteštvo, dobri duhovi grada koji pod svjetlima betona ponovo ožive.
Mjesto gdje se nasljeđe prenosi bez velikih riječi – već jednim pasom, osmijehom, čestitkom, aplauzom. Baš kao večeras, u onom trenutku koji će ostati zapisan u kolektivno sjećanje turnira: kada su u istom dresu, rame uz rame, zaigrali otac i sin – Dušan Berak i njegov šesnaestogodišnji Damjan.
Na terenu – dva srca, dvije generacije, jedna lopta. A sa tribina – treće srce, najstarije, ali najčvršće: Bobo, Dušanov otac, Damjanov djed. I on je nekada igrao, i to veoma dobro na Olimpijadi. Sada je, ipak, samo gledalac.Njegov pogled nije pratio samo loptu, već i svaki pokret, svaki izraz lica, svaku iskru u očima unuka i sina. Njegova tišina je govorila više od hiljadu navijačkih parola.
Pored njega, Sajo Škero, vječiti ljubitelj fudbala.
– „Vidje li kako onaj momak iz Vinograda pruži ruku malom kad ga je predriblao? To ti je, brate, samo u Trebinju. I samo na Olimpijadama“, kaže nam Bobo.
I tu je suština. Nije to samo igra. To je škola karaktera. To je vaspitanje koje ne piše u udžbenicima, ali se duboko urezuje u dušu. Pod reflektorima, na betonskom tepihu, uče se poštenje, poštovanje, pripadnost.
Nakon meča i pobjede, Dušan, zadihan ali nasmijan, kaže:
– „Osvojio sam deset Olimpijada… ili možda i koju više.“
Pa zastane. Ne zbog umora, već zbog sjećanja. Kao da prebrojava ne pobjede, nego ljeta, društva, večeri koje su mirisale na ljeta i pobjede.
Kad mu rekosmo da će ga, ako Bog da zdravlja, Damjan jednog dana možda i nadmašiti, samo se nasmija:
– „Nemam ništa protiv. Bio bih ponosan.“
U tom osmijehu stalo je sve: ljubav oca, vjera u sina, zahvalnost prema ocu. U jednoj ekipi – sin, otac i djed. U jednoj fotografiji – tri generacije, jedna lopta, i beskrajni luk povjerenja.
A oko njih – Trebinje. Nije bilo važno ko je pobijedio. Važno je bilo da se pamti. Da se aplaudira. Da se ljubav prema igri ne prekida.
Olimpijada u Trebinju nije samo turnir. Ona je živo tkivo grada, pluća koja dišu u ritmu aplauza, duša koja pamti svaki pas, svaku šalu, svaku ruku pruženu poslije driblinga.
Ona je škola života. Bez klupa, ali s puno srca. Tu se ne uči kako se daje gol – nego kako se prašta, bodri, kako se raste.
I zato traje. I trajaće. Dokle god u ovom gradu ima očeva koji će imati snove da igraju sa sinovima, i sinova koji u toj igri vide čast.
I djedova, kao što je Bobo, koji će znati – ne treba ništa govoriti. Samo biti tu. I biti ponosan.
A Trebinje će i dalje aplaudirati. I čuvati te večeri kao najljepše pismo srcu.
